beats by dre cheap

pismo njemu...

Samo jos da ti veceras odgovorim, i necu vise...znam da nije dobro...

Napila sam se i izasla sa drugaricom...tamo su bili i neki njeni poznanici...al mi je bilo dosadno...muzika je neka lagana, nasa, nije mi odgovaralo...puno raje, vruce...a ja nisam bas raspolozena... cak sta vise, ne pijem iz radosti, nego tuge...

Drzi me tu nesto, u grudima, i osjetim da mi fali zraka...

Kao sto ti rece, male stvari cine zivot, ali nema ih...

Ne znam sta zelim da sanjam, sta da pozelim prije spavanja... ne postoje zelje koje moje srce sada osjeca...

I nisam vise vezana za tebe, ni od koga sad ne zavisim, kad sama zivim i sama se brinem o sebi, ali ipak...moje misli idu sve u istom smjeru...Samo se pitam da li ce doci dan kad ce to prestati...jer bojim se da necu moci izdrzati jos dugo...nekad osjecam kao da ludim...

A najteze od svega mi pada pomisao da ces me ti jednog dana zaboraviti...i da necu imati vise nikog ko ce bar ponekad pomisliti da postojim...

Ne mogu slusati ni pjesme, sve me na tebe posjecaju, i na sve periode dok si ti bio u mom zivotu...pa me sve to pogodi...samo balasevica mogu... I vidis, uvijek kontam, da postoji jedna stvar koja bi ucinila moj zivot vrednijim... a to je da jos jednom odem na njegov koncert, akoBogda... tolika mi je to zelja...znam da to i ne bi bilo kao prije, da bi me sad te pjesme rasplakale al...U mom zivotu idu prvo roditelji, pa on, trenutno...

Sto se tice zdravlja, i ne osjecam se bas dobro...doktor mi je rekao da cu morati otici na jedan 'zahvat', poslije nove godine...vec znam kakvi su to bolovi, kakvo je to mucenje sljedecih mjeseci...Ne bi me bilo strah da znam da se od toga umire...nego znam da to samo muci do iznemoglosti...

...Razmisljam da odem opet kod one zene koja mi je radila horoskop...da malo s njom porazgovaram...mozda bi mi to i malo pomoglo...

Inace, Lijepo mi je ovdje, u Sarajevu... ulicom mogu ici sama, da placem, il se smijem, niko me nece gledati, jer svi idu samo za svojim poslom...mogu da sjednem sama na kafu, niko me nece pitati zasto sam sama... Osjecam da imam punu slobodu, bar sto se tice toga...al i svega ostalog, izlazaka i slicno, samo sto mi to ne znaci nista...samoca, koliko me ubija, toliko je i volim...jer tada me niko ne pita sta mi je...pustim suze, neku pjesmu, i zivim tako par sati, dok izdrzim, i dok me umor ne savlada...a da me neko pita o cemu razmisljam, ne bih znala odgovoriti...

A sve je bezveze, ali ne mogu to vise da ponavljam...ne vrijedi...

Sutra idem za Mostar...zelim da vidim roditelje...da njih nema, nikad ne bih pozeljela da odem u taj grad...tamo me sve gushi...toliko je malen, da ne mogu tamo vise da boravim...

Lijepo se osjecam kad odem, i kad mi oni sve ugadjaju...kad vidim da me cuvaju kao malo vode na dlanu...cini mi se da bi mi tada sve dali na svijetu... i uvijek mi govore da ostanem jos jedan dan, samo jos jedan... znam da im puno nedostajem...znam da me puno vole, al bojim se da to ne cijenim mnogo... Cesto ih znam uvrijediti, a da to ne zelim...a oni su mi dali sve, prvi zivot, pa sad i ovaj novi...daju mi sto mi treba, zovu me...ali... meni to ne znaci puno, njihove ljubavi se nikad ne sjetim, da bih sebe utjesila kad se lose osjecam... Cesto se i rasplacem pred mamom, radi neke sitnice, il neceg sto mi je rekla, a nije trebala...i onda se ona zabrine... I mene to najvise zaboli...i tek onda skontam koliko mi znace...

I, naravno, skoro uvijek vidim Mateju... sad sam je, cini mi se, jos vise zavoljela...jedna je od rijetkih koje nemaju onih posljednjih misli o meni...il o necemu drugom...I naravno, tu je jos neko, s kim uvijek volim izaci...

Sa rodbinom bas i nemam neki kontakt, svi su me poprilicno zaboravili, a ja njih pogotovo...nikad ih se cak i ne sjetim...a da im sutra nesto bude, nedajboze, zalila bih, sigurno... S vremena na vrijeme izadjem sa rodicom, i ona mi takodje puno znaci, ali,...

Inace, sa svim ostalim sam vise manje dobra,...al pokusavam sklopiti neka nova prijateljstva, pa se sve nadam da me oni i nece pitati zasto sam tako tuzna...

Kad pocnem da pisem, nema kraja...rijeci se same vezu jedan za drugu...mozda ces mi zamjeriti...mozda cu sama sebe kritikovati sutra, ali... sve ono sto ne mogu nikome da kazem, tebi sam uvijek mogla...u tome je razlika...moja sloboda, moja iskrenost...ogranicene su sada...samo biram rijeci sta kome da kazem...nekad sebe uhvatim da sam postala i ohola, i zla...da puno psujem, svadjam se...a sve sa ciljem da sebe iza toga sakrijem...da se zastitim na grub nacin, da ne bi dosli do osobe koja je osjetljiva...

Sad, kad procitam sta sam sve napisala, vidim da sam ogorcena na zivot, sve i svasta, i ljude...

Nekad pomislim da bi mi olaksalo da se isplacem s tobom, da mi samo jednom kazes da me razumijes...a da iza toga nemas neke zle misli, osjecaj sazaljenja, i slicno...Mozda nekad i to ostvarim...

Sad te pozdravljam...vrijeme je da krenem na spavanje...drago mi je sto sam ovoliko umorna i pospana, da necu imati vremena ni da pomislim na nesto...

..u mojim ocima...
http://annefrank.blogger.ba
01/12/2006 00:38