..u mojim ocima...

...moj je zivot igra bez granica, umorna prica, trganje stranica na kojim nista ne pise... moj je zivot vjecito padanje, kad zbrojim poraze nista ne ostane,...samo jos vucem navike, i sve na tome ostane...


15.11.2007.

danas je nesto bas...uh...

Postali su to rijetki trenuci kad pustim suze niz lice, da idu...

Nemam vremena da se okrenem iza sebe...nemam vremena da pomislim na ove dane, a jos manje na proslost... ni da odvagam sta to dobro cinim, a sta lose... ponekad pomislim da je sve ovo lose, oko mene, u meni...

Sve mi se smjesalo u glavi.

Ne volim dugo vremena biti ovdje, gledati sve ove nepoznate ljude, pratiti njihove pokrete. Svi pokreti kao da su drugaciji od mojih, sve radnje kao da su suprotne, pogledi nedefinisani.  Ne znas sta misle, ostaje ti samo da se pitas. Taj naglasak...taj hladni pozdrav... Kako dani prolaze, strah me da se i sama izgubim u svemu tome. U svemu sto ne volim. Ne pitaju te da li ti se svidja, moras se naviknut ili ces biti odbacen.

Oni gledaju svijet kao nesto realno. Oni su na svom, ja nisam.

I ove niske temperature. I sva hladnoca. I ovaj snijeg jos... Ne volim, ne znam dal sam to ikad prije rekla. Ne volim. I sva ta bijela boja, djecija radost, meni smeta. Volim gledati kroz prozor, al ne volim izlaziti. Ne volim dolaziti u blizi kontakt sa njim. I niko nece shvatiti zasto, i ne smeta mi. Jednostavno, ne volim. I nije da ne volim, nego me je strah.

I opet danas, udjoh tamo gdje se osjecam svojom, i zalupih vrata iza sebe. Sjedoh u toplu sobu, i zaplakah. Gorke su to suze. Nije to nesreca, nije to ona tuga. Samo neka ravnodusnost. Nemam vremena za sebe, a blizih nemam da se njima obratim. Da im se pozalim. Preoterecenost sa svih strana. Sjeta. Bijelo nebo. I sve, bas sve, danas se skupilo....a skuplja se vec danima...trazim neki lijepi trenutak u blizoj buducnosti, trazim neki sat kad cu se osjecati potpuno sretnom i ispunjenom...

Al' nema toga... zivot brzo tece u velikom gradu... a ja nisam prava osoba za to...

..u mojim ocima...


I nikad dosta...
Za svoj cheif, uvijek nadjem onu jednu gvozdenu, i pustim neku pjesmu u jukeboxu.. Al' obicno jedna vuce drugu, i trecu, i ja se predajem. Lahko se prepustim tom glasu, i vec se osjecam izgubljenom, kako lutam u nekom svijetu, vec negdje vidjenom, i uvijek istom. Posebnom.
I malo je reci da me uhvati strah u tom trenu. Sjaj tih svijeca, tih zvijezda, koje bljeste na nebu bacaju sjenu na moj grad, kad ostanem sama.
Samo jedna pjesma...
Lice mi se orosi kapljicama koje posipaju vece, carobno i tiho. I ja Zaplacem u kutku svoje sobe, toliko da umirim zelju u sebi, i pokazem da shvatam te rijeci, i dokazem da jos ne znam sta je zivot...

Nesto sasvim licno...:
Svirajte mi...
jesen stize, dunjo moja...
Tišina onog jednog...
02. devetog
Posjete njemu,..a bice ih jos:
Srajevo I, II
Teme, jos uvijek na snazi:
Casni sude I, II
Moj drugi dom:
Blog
Dva svijeta:
Ona i ja


BROJAČ POSJETA
55170

Powered by Blogger.ba