..u mojim ocima...

...moj je zivot igra bez granica, umorna prica, trganje stranica na kojim nista ne pise... moj je zivot vjecito padanje, kad zbrojim poraze nista ne ostane,...samo jos vucem navike, i sve na tome ostane...


26.12.2006.

neko...

...bio je kraj ljeta... Pojavio se niotkuda...

Suze i smijeh, sreca i tuga.

Poznavali smo se od ranije, sa par slika i par rijeci u prozoru,...al' tek tad pocinju razgovori. Pronasli smo se u jednom, ja sam ostajala bez svojih, on je odlazio od svojih... plakali smo zajedno, i razumjevali jedno drugo svakom novom rijecju... Bilo je nemoguce i zamisliti da se jedna muska osoba toliko otvori prema meni...da ima toliko slicnosti sa mnom...i toliko slabih strana, i toliko losih trenutaka...toliko emocija... Ne, nisam mogla zamisliti sta ce se dogoditi, jer da jesam, ne bih dopustila. Nisam vjerovala kad su mi govorili kuda sve to ide, ubjedjivala sam sviju da smo prijatelji. Iako nikad nisam vjerovala u prijateljstvo izmedju cure i decka. Dva mjeseca poslije, rekao mi je da me voli... Ne, jos uvijek nisam vjerovala. Nisam ga jos poznavala... Jedno sam znala, da ne smijem osjecati. Bio je zabranjen za mene...moja i njegova vjera stajale su jedna nasuprot druge, moji roditelji stajali su na liniji, protiv njega...daljine su protiv nas. Isla sam razumom, ne dozvoljavajuci da u njemu vidim nesto vise od prijatelja,...al srce nije moglo. Dogodilo se ono sto nisam zeljela...uzvratila sam istom mjerom.

Blizila se Nova godina, a on mi je bio sve drazi...sve vazniji za zivot.

Da, bio je sve sto sam mogla pozeliti...pazljiv, njezan, osjetljiv, zabavan... Uvijek je bio tu za mene, uz osmijeh, i suze, u dugim nocima...uz njega nikad nisam bila sama. Bio je prvi momak s kojim sam se mogla zamisliti. Bila sam prva 'curica' za kojom nije odustao.

Mjeseci su prolazili, poznavala sam ga samo sa slike. Postao je smisao mog zivota. A svi koje sam do tada voljela, postali su nevazni. Zivila sam za njega, i za dan kad cemo biti zajedno. Jesam, jer me on usmjeravao na taj put. Nikad nije pominjao cinjenice, stvarnost, jer mi smo zivjeli u nekom drugom svijetu... Bio je tema za moje sne, razlog za osmijeh, i sretna jutra... nisam se bojala...

Ne, nisam mogla znati sta me ceka... nisam mogla znati da ce sve sto zelim, nestati u jednom danu...da ce se moj svijet srusiti preko noci. Nisam poznavala okrutnu stranu svega. Sve je zapoceo, mene je naveo, i ostavio... i ostala sam tu, sama...gdje sam izgubila vjerovanje u ljude, nadu, osmijeh...tu, gdje lezim i danas...

Upitao me jednom, 'sta je to lijepo, sto pamtim iz svog zivota'... Odgovorila sam iskreno, 'nista'.

A on, bio je nesto najljepse...al' i najbolnije, i danas...

..u mojim ocima...


I nikad dosta...
Za svoj cheif, uvijek nadjem onu jednu gvozdenu, i pustim neku pjesmu u jukeboxu.. Al' obicno jedna vuce drugu, i trecu, i ja se predajem. Lahko se prepustim tom glasu, i vec se osjecam izgubljenom, kako lutam u nekom svijetu, vec negdje vidjenom, i uvijek istom. Posebnom.
I malo je reci da me uhvati strah u tom trenu. Sjaj tih svijeca, tih zvijezda, koje bljeste na nebu bacaju sjenu na moj grad, kad ostanem sama.
Samo jedna pjesma...
Lice mi se orosi kapljicama koje posipaju vece, carobno i tiho. I ja Zaplacem u kutku svoje sobe, toliko da umirim zelju u sebi, i pokazem da shvatam te rijeci, i dokazem da jos ne znam sta je zivot...

Nesto sasvim licno...:
Svirajte mi...
jesen stize, dunjo moja...
Tišina onog jednog...
02. devetog
Posjete njemu,..a bice ih jos:
Srajevo I, II
Teme, jos uvijek na snazi:
Casni sude I, II
Moj drugi dom:
Blog
Dva svijeta:
Ona i ja


BROJAČ POSJETA
55170

Powered by Blogger.ba