21.07 – 02.09

“..reci ‘nisu’ moje igracke, i ne cakle mi se u glavi kao oni sareni staklici kaleidoskopa, jer svaki put mi je druga slika kad zazmurim, ali postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reci, ne znam…”
Slike se nizu, bez prestanka, i svaki dan sve vise i vise, i svaki sat sve dublje i dublje u meni se migolje sitnice i cine kapljice, i cine cijelu rijeku, ali bez rijeci.
Iz mene poteci ne mogu, iz mene glas odjeknuti se ne da.
Tesko je ovaj prazan papir ispuniti slovima, i mislima veceras.. mozda cak i teze nego naslikati tu sliku. Obojiti je nevidljivim bojama cestitih osjecaja, bez imalo srama i brige, predociti tu stvarnost oko mene i kao bezbrizno dijete zaspati u bunilu svojih razmisljanja.
Slike ce da se pomute, sjecanja da izblijede, i sve ce da se preda zaboravu, znam. Ali ja cu uciniti nesto da sprijecim to. Uzecu kist,neoprani i okorjeli, isaran prljavim bojama prljavih dana, umociti ga ponovo u cistu vodu i ponoviti vec naslikane slike. Potvrditi vec uradjeno, i uciniti da bar jos malo traju…
A onda, dohvaticu se pera, i povuci nekoliko linija,..pokusati napisati nekoliko rijeci i ostaviti iza sebe traga. Moj rukopis na sarenim papiricima zivjece samnom, na dnu ladice… uredne, izmedju korica neke biljeznice, koja ce se tu vec slucajno naci…” ..itd…
Iskopah i papiric negdje, sinoc, nakon pogledanog snimka koncerta u Sarajevu… Tek primjetih da je i te noci mjesec bio pun, kao i one u mom Mostaru… razlog vise nemiru i besanim nocima, tada…
I jos one zvijezde… kako on to rece…
..ovde je nebo tako blizu nekad… meni je to opasno kad se zvezde ovako spuste.. jasno mi je da ovde nekad nebo okrzne zemlju i da se dese cudne stvari…
ehhhh, da…