..u mojim ocima...

...moj je zivot igra bez granica, umorna prica, trganje stranica na kojim nista ne pise... moj je zivot vjecito padanje, kad zbrojim poraze nista ne ostane,...samo jos vucem navike, i sve na tome ostane...


21.10.2005.

Sarajevo, II

[b]Posjetila sam ga i ovaj put, samo sada mozda i ne kao provincijalka. Te rijeci sto puta preslusane pjesme spremih na dno rusaka, izmedju redaka biljeznice koje ispunih uz put. Pregršt planova i dogovora. Iscekivanja. Susreti s dragim ljudima i ispricane price, zivoti u kratko, u ovim pauzama nasih vidjenja; smijeh i zabava. Neprocjenjivo. A za sve ostalo ponesoh novac. Ponesoh ga i vratih u istom dzepu, zadovoljna i sretna sto sam jos jednom vidila da neke stvari i ne moze kupiti...
Šetala sam i sama, i upoznavala nepoznato i uvijek nesto novo. Lutala u mnoštvu razlicitosti, i trazila te svoje slicnosti i posebnosti... Na stolu, do pola ispijen caj, i jos jedna neispunjena zelja.. da u svemu tome, ipak negdje u uglu malene sobice kafea ugledam jukebox, iskopam negdje sa dna dzepa žutu kovanicu, i pustim onu pjesmu iz boxa, samo za svoj ceif. Pa da se u toj tisini i samoci prepustim razmisljanju i opet se upitam sta je zivot; otkud mene bas tu, na tom mjestu i.. i, otkud tih svijecica na nebu u sred dana, dok sunce jos uvijek sija...
Sijalo; izaslo i zaslo; proslo; i noc se vec spustila. Inspiracija dosla u pravi trenutak, kad se na velikim točkovima stvarnosti vracam, dok me mjesec ćuri iza brda. Prati svaki moj pokret i istom onom snagom i popunjenoscu u mene ulijeva nemir. A ja pisem i brisem, i uvijek ostajem pri svojoj. Jos jedno pice za kraj i novo poznanstvo, pred put. Predivna teta, siroki osmijeh i razgovor, nikad sebicni savjeti i razumjevanje, i ona samo jedna rijec, 'znam'. I sve je tajanstveno, neznano i nepoznato, al' opet, kao sto Ona rece, osjecam. Al' ja to ne znam opisati kao Ona. Ne znam napisati, al' znam pamtiti I uvijek uciti i izvlaciti ono nesto novo, sto nisam znala, a sto ce me dalje pratiti.... Pamtim... I opet idem dalje, sa dragim prijateljem koji razvuce jos jedan osmijeh na moje lice.. Dok vrijeme curi,.. I eto, vec u sumrak, ja mašem Sarajevu i odlazim na bijelim krilima srece i zadovoljstva, ali i umora. Žurim ka mraku u svoj kraj, i kutak u kraju; u svoj mir prije no sat otkuca ponoc.
Jer, kad ponoc zazvecka, moja bajka gubi sjaj,.. i suza opet pecka, dalje kroz zivot......[/b]

..u mojim ocima...


I nikad dosta...
Za svoj cheif, uvijek nadjem onu jednu gvozdenu, i pustim neku pjesmu u jukeboxu.. Al' obicno jedna vuce drugu, i trecu, i ja se predajem. Lahko se prepustim tom glasu, i vec se osjecam izgubljenom, kako lutam u nekom svijetu, vec negdje vidjenom, i uvijek istom. Posebnom.
I malo je reci da me uhvati strah u tom trenu. Sjaj tih svijeca, tih zvijezda, koje bljeste na nebu bacaju sjenu na moj grad, kad ostanem sama.
Samo jedna pjesma...
Lice mi se orosi kapljicama koje posipaju vece, carobno i tiho. I ja Zaplacem u kutku svoje sobe, toliko da umirim zelju u sebi, i pokazem da shvatam te rijeci, i dokazem da jos ne znam sta je zivot...

Nesto sasvim licno...:
Svirajte mi...
jesen stize, dunjo moja...
Tišina onog jednog...
02. devetog
Posjete njemu,..a bice ih jos:
Srajevo I, II
Teme, jos uvijek na snazi:
Casni sude I, II
Moj drugi dom:
Blog
Dva svijeta:
Ona i ja


BROJAČ POSJETA
56858

Powered by Blogger.ba