..u mojim ocima...

...moj je zivot igra bez granica, umorna prica, trganje stranica na kojim nista ne pise... moj je zivot vjecito padanje, kad zbrojim poraze nista ne ostane,...samo jos vucem navike, i sve na tome ostane...


09.09.2005.

/nedostatak inspiracije, Oprost molim.../

[b]Jesen..
Dolazila je tiho, necujno na prstima s prvim mrakom poslijepodneva. Dolazila s posljednjim danima septembra, i prvim kisama, blagim i bistrim, i jos neiskvarenim onim prljavim tragovima blata... Saputala je sve pjesmice otpjevane Njoj i uzimala sivilo u svoju kociju.. Prolazila kroz drvece voćkica i krala lisce, mehko i njezno i odnosila ga... Jedan po jedan, list je padao, i bojio tlo zlatno zutom... I sve je licilo na slikovnice iscratane i obojene djecijom rukom, i sve je licilo na bajku vec davno ispricanu njoj...
Jesen je kriva, uvek me rasturi siva...
Staklo prozora se rosilo pred njenim nosicem, kojim je zelila samo na tren da osjeti taj miris u zraku, da udahne zivot iz najvise bezivotnog trenutka samoce. A ta samoca osjetila se.. Sporo je prolazila i nije izazivala osjecanja. Izvori vec odavno presusili i otjerali tugu u nepovrat, al' praznina je bila jos gora..
Zvijezde su sijale daleko, bljesak pred njenim ocima.. Sivo srebrena, bar malo svjetla u toj tmini.
I, ne prica nikom o tome, brzo dodje taj talas, i ona jos brze potone...
I samo sanja.
Disanje sve tise i tise, vjetar uzima maha... Igra se s granama kao malehnim stapicima carobnjaka, jedinog, koji bira te pjesme...
Osluskuje...


Jesen stize, i ovaj put...[/b]

..u mojim ocima...


I nikad dosta...
Za svoj cheif, uvijek nadjem onu jednu gvozdenu, i pustim neku pjesmu u jukeboxu.. Al' obicno jedna vuce drugu, i trecu, i ja se predajem. Lahko se prepustim tom glasu, i vec se osjecam izgubljenom, kako lutam u nekom svijetu, vec negdje vidjenom, i uvijek istom. Posebnom.
I malo je reci da me uhvati strah u tom trenu. Sjaj tih svijeca, tih zvijezda, koje bljeste na nebu bacaju sjenu na moj grad, kad ostanem sama.
Samo jedna pjesma...
Lice mi se orosi kapljicama koje posipaju vece, carobno i tiho. I ja Zaplacem u kutku svoje sobe, toliko da umirim zelju u sebi, i pokazem da shvatam te rijeci, i dokazem da jos ne znam sta je zivot...

Nesto sasvim licno...:
Svirajte mi...
jesen stize, dunjo moja...
Tišina onog jednog...
02. devetog
Posjete njemu,..a bice ih jos:
Srajevo I, II
Teme, jos uvijek na snazi:
Casni sude I, II
Moj drugi dom:
Blog
Dva svijeta:
Ona i ja


BROJAČ POSJETA
57646

Powered by Blogger.ba