..u mojim ocima...

...moj je zivot igra bez granica, umorna prica, trganje stranica na kojim nista ne pise... moj je zivot vjecito padanje, kad zbrojim poraze nista ne ostane,...samo jos vucem navike, i sve na tome ostane...


31.08.2005.

Casni sude,..pa sta mi rade?

[b]Soba, mali raj i zivot iza zatvorenih vrata. Veli da ne razumije kako, al' njeno nije da razumije. Vrlo bitno.
Opasno!
POKUCAJ PRIJE ULASKA. Ako stoji STOP, ulazak zabranjen. Leci i samo se odmarati ima pravo, prosetati, ili sjesti uz sok i razmisljati.
-Volim razgovore s tobom, ove sate provedene u ispijanju soka i sutnji...
-Volis me, znaci...
-Puno. Volim se druziti s nekim s kim mi cutane prija...
Ona zna pricati, a on ne. Mozda mu se nesto svidja, a nesto i ne, al' reci to ne moze. Suti, i sve zna. Razumije i najmanju sitnicu, i najmanju pomisao,..ako ga je i ostetio za jezik, nagradio ga je umom. Koji mozak.
-Zatvori vrata iza sebe.
Zapostavlja puno njih koji nikad i ne provire iza tih vrata. Mnogo njih koji je ne poznaju, a uvijek joj zamjere.
Treba ih zvati i posjecivati. Misliti na njih iako ne zeli. Ali ne zeli. Svi su brizni i pazljivi, i pitaju i odgovaraju, ali u tome vrijednosti ne vidi. Svak zivi svoj zivot, igra svoj film, i cemu smetnje.. Zivot je kratak za zamjerke i ljutnje, nema vremena ni za sta sto nije pod granicama obicnog zivota. Samo slobodna.
-Krv je ista, samo je ne vidim. Al' kad bolje razmislim, krv je voda...
-Nemoj sine tako...
-Tako, tako..bas tako...
Navike se gube, ljubav blijedi. Zivot raznosi svoj pepeo svuda. Drugi nek' ga traze ako zele. Nek' zapisuju kad su vrsili nuzde i ostalo nuzno. Jer Neko ne zeli.
Za puno svojih stvari se brine, i vodi racuna, da drugi ispadaju iz plana. Samo mirno i tiho... Kad zeli polahko, kad zeli, brzo.
-Od izlazaka i lutanja nemas vremena za neke vec predvidjene stvari...
-Koje? Sve je nepredvidjeno u mene. Pusti ti mene i moje vrijeme, molim te!
Ne bas ovako kulturno, al' se stvari uvijek rijesi. I rijesi se tih teskih obaveza, napomena i viska rijeci koje je dushe. Pritisak.
Al' mama ostaje mama. Ostaje ona zvijezda vodilja. Mali notes za zabiljeske i napomene, i sagovornik. Nju umori "obaveznim" razgovorima i brigama o drugim, a cisti je nepoznavalac granica ljubavi i mušica njene kceri.
Ljubav ide od ljubavi do ljubavi, od razumjevanja do shutnje, pa sve do zamisljenje linije razdvajanja razumjevanja i dosade, ometanja mira i iste ljubavi. Bez pitanja i dirkanja u tudje stvari... Njene rijeci sasvim su dovoljne..
-Sta vas se tice moje?
-Pubertet mala...
-Opet, stvar samo moja...

A vremena je malo... uvijek malo... [/b]

31.08.2005.

Smota na sceni...

[b]U nazad tri dana, spusta se mawa niz strminu, sve posuto pjeskom, i nije klizavo nimalooo... hop, jedna noga pod cijenjenom joj guzom, druga ispred nje..
Dva dana su prosla u jedva-nekakvom-hodanju...s guza na guz...
I veceras, ista osoba se ponovo nasla u akciji... Sjedi s onom moronkom i dosadom od cure iz prethodnog posta, koju je ipak morala uzet' za lanac i prosetat po "gradu",.. i ova ti se uzivila, samo vrti glavom, i gleda ko je posmatra.. stavila jednu nogicu preko druge, i onom gornjom maše li maše... Samo sto se mawa ustala, konta preskocice nogu i otic do wc-a, kad ono poleti direkt na glavu, i naravno nadje se opet na podu...
Sveukupne posljedice su svakako vidljive:
-sjebala je oba koljena, po ravnom i nekako gamiže, a uz stepenice i niz stepenice se pentra po rukama :/
-zglob ljeve noge je isto pomalo zakazao, jer je u medjuvremenu uspjela cak dva puta izvrnuti nogicu
-rebro s desne strane je nagnjeceno, od udara prilikom prvog pada... smije se svako minut jer je to sranje skaklji, i naravno boli pri naglom pokretu i nocnom hrkanju...
-modrice na sve strane...
Sad stavljam leda gdje umijem i gdje stignem, gdje treba i gdje ne treba...
I jos sam prijateljici posluzila kao inspiracija za crni humor:
-sad te bole oba koljena?
-aha.. uzassss
-hajd' sreca pa nemas tri, pa ce se na tom zavrsit..
ccc
Dal' da placem, il' da se smijem?
I nakon ovoga cu opet reci da nisam smotana...[/b]

..u mojim ocima...


I nikad dosta...
Za svoj cheif, uvijek nadjem onu jednu gvozdenu, i pustim neku pjesmu u jukeboxu.. Al' obicno jedna vuce drugu, i trecu, i ja se predajem. Lahko se prepustim tom glasu, i vec se osjecam izgubljenom, kako lutam u nekom svijetu, vec negdje vidjenom, i uvijek istom. Posebnom.
I malo je reci da me uhvati strah u tom trenu. Sjaj tih svijeca, tih zvijezda, koje bljeste na nebu bacaju sjenu na moj grad, kad ostanem sama.
Samo jedna pjesma...
Lice mi se orosi kapljicama koje posipaju vece, carobno i tiho. I ja Zaplacem u kutku svoje sobe, toliko da umirim zelju u sebi, i pokazem da shvatam te rijeci, i dokazem da jos ne znam sta je zivot...

Nesto sasvim licno...:
Svirajte mi...
jesen stize, dunjo moja...
Tišina onog jednog...
02. devetog
Posjete njemu,..a bice ih jos:
Srajevo I, II
Teme, jos uvijek na snazi:
Casni sude I, II
Moj drugi dom:
Blog
Dva svijeta:
Ona i ja


BROJAČ POSJETA
58638

Powered by Blogger.ba