..u mojim ocima...

...moj je zivot igra bez granica, umorna prica, trganje stranica na kojim nista ne pise... moj je zivot vjecito padanje, kad zbrojim poraze nista ne ostane,...samo jos vucem navike, i sve na tome ostane...


24.11.2008.

24. Novembar






...
..ne volim, kada je Novembar,
previse hladan za rodjendan...
...cekam mraz je na vratima,
cekam, cekacu satima,
moja bol je to, ko je kriv za to...

...
...rodjendan, tu su ljudi sto me vole,
Novembar,...
...uspomene tada bole...
...ljubav si za poklon donosio,
kazu mi drugu si sinoc zaprosio...

...


Jos jedan dan u godini... jos jedna godina u zivotu...
Cini mi se da se neke stvari mijenjaju... ili mi samo tako izgleda... mozda se samo izgled mijenja, a bit ostaje ista... zivot je to, curice... djevojcice... velika moja...
Ne izgleda to kao nekad... nije...a mozda se i nije mnogo sta promijenilo... samo osjecaj jeste sigurno...
Dal ima ikoga tu...pred vratima... tu, u mom zivotu...a ko je postojao i prije...?
Druga su to lica... drugi je grad... drugi su osjecaji.
Nema danas onih koji su uvijek tu na ovaj dan... nema ih da me razvesele poklonom, lijepim rijecima, osmijehom... da mi pricaju kako je to bilo kad sam se rodila...
U drugom sam gradu, sama...
...
Dobro poznati osjecaj koji prati prve sate svakog 24. Novembra...

01.12.2007.

mama...

Tesko je bilo sve to, iznenada. Uvijek je bila dobro, zdravo. Cule smo se tu noc, a ujutro je vec sve krenulo niz brdo. Mislila sam bice sve dobro. A situacija je bila teska. Kriticno stanje. Mozak i krvni sudovi zahtjevaju najtezu operaciju. I sve informacije i sva saznanja dogode se u sat vremena. Dok sam ja vec pred bolnicom, cekam u strahu da pitam dal su je tu primili. Da mi ne bi, ne daj Boze, rekli neku losu vijest.

I tako dodjem do nje. Ljubim joj ruku i govorim joj da je volim i da me ne smije ostaviti samu... I onda dodje doktor, i svojim rijecima potvrdi tesko stanje. 50% sanse da ce uspjeti. Tesko. On me grli i place. Meni treba utjeha, njemu treba utjeha. Nisam mu mogla pomoci.

Bog i samo Bog. Ne smijem vise sebi ni ponoviti sta sam Mu sve pricala, sta sam Ga sve molila. Nikad nisam mogla zamisliti da cu se suociti sa takvom istinom. Sa takvim osjecajem, da je mogu izgubiti. To se ne moze opisati...

To iscekivanje, od 20 sati do 2 sata poslije ponoci. Teska operacija. Komplikovana.

Noc u neizvjesnosti. Minute ko godine. S vrata na vrata. Gledaj kroz prozor, sjedi, ustani, hodaj. Nervoza i strah, zajedno.

Jutro pred bolnicom. Osmijeh doktorice.

Znala sam da ce bit bolje. Znala sam da mora bit bolje, jer, ne zelim bez nje dalje. Zelim opet radost, smijeh i srecu koje mi je samo ona znala davati, oduvijek. Ne bih prihvatila cinjenicu da moram bez nje kroz zivot. Moj oslonac i moje Sve.

Zato i nisam uzimala u obzir da ce joj se nesto dogoditi.

I evo opet noc, meni fali sna i odmora. A strah me je zaspati. Sta ce ona veceras radit, bolili je, kako se osjeca... misli li na mene...

Ne smijem je ni u mislima ostaviti samu... moram nastavit molit Boga da sve bude dobro, jer samo to zelim... Samo to. I vjerujem da ce ovi dani biti najsretniji u mom zivotu.

29.11.2007.

.

Osjetis li bol kad kazem da te ne volim,
sto put rijeci lazu, kriju istinu od svih.
Osjetis li bol kad proslost vrijeme zamagli,
nekom drugom ruku dajes k'o da nikad nismo bili Mi...

Mi o Mi,
Mi o Mi, duse pune ljubavi...
Mi o Mi, negdje izvan nekog sretnog puta Mi...

Osjetis li bol kad samog prekrije te noc.
Pitas li se sto sad slijedi, dal' ce netko doc.
Osjetis li bol kad hladne kise padaju,
ovdje pored tvojih stakla kao kazne sad iz pakla...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

24.11.2007.

24. Novembar

Voljela bih napisati nesto lijepo... nesto za sto se moze vezati ovo moje srce, na neki ljepsi nacin.

Moje srce...moje misli...

Novembar je vec odavno dosao... taj moj mjesec kojeg toliko volim...i nikad vise snijega kao sad, i nikad vise hladnoce. I nikad manje vremena za sebe... Voljela bih napisati nesto lijepo...kako sam samo to prije znala...? ...nesto da obiljezim bar jedan dan ovog mjeseca, ovaj 24. za kojeg me vezu neka posebna osjecanja....

I sve ostaje na pustoj zelji...

I uvijek govorim da je ovo samo jos jedan dan u nizu, da ne marim za to... Al' nesto ocekujem, kao i svake godine...a ne zelim sebi to priznati...

Jer razocaracu se, znam...i opet cu proklinjat taj dan, kao i svake godine....

I opet ista sobica, isto priguseno svijetlo...iste poruke i cestitke...al nema vise One poruke, Onog smajlija, i One ruze koja je mirisala bas kao prava...

Starim...

...Al’ neke se noci naprosto dogode,

neke te oci do smrti pogode...

23.11.2007.

kasno u vece...

Nisam trebala, al sam ipak to ucinila. I nije mi krivo, imala sam potrebu. I nisam bila tuzna, samo... neke su me misli vratile u ona vremena... osjetila sam zelju da pricamo...samo to.

Sjetila sam se razgovora o zivotu. Tako slicni pogledi...slicne teorije u glavi...i najslicnije misli o smislu zivota. One najdublje misli, koje bi drugi smatrali bolesnim, razumio je. Jer je na isti nacin razmisljao.

'...a pomislis li ti ikad, ono kad se zamislis, kad odlutas daleko, ustvari, gdje je smisao...gdje je ono... ma znas ono... ne znam kako da ti objasnim...'

I nisam trebala objasnjavati. Zavrsavao je moje misli svojim rijecima...

I eto...

I nije meni tako tesko baciti ponos pod noge. Zapravo, nije mi uopce tesko kad su u pitanju neke stvari... nisam imala losu namjeru.

Al' dobila sam potvrdu, shutnju, kao sto sam i ocekivala. Jadno za mene. Sad sam samo jedna proslost, koju sigurno porice da ju je ikad i imao.

Zaboravicemo da se ikad dogodilo.

...ako te nije pronasla ljubav, potrazi me,

bicu ko prije, na istom mjestu,

svu ljubav skricu od svih,

da nikada vise nikoga ne zavolim...

15.11.2007.

danas je nesto bas...uh...

Postali su to rijetki trenuci kad pustim suze niz lice, da idu...

Nemam vremena da se okrenem iza sebe...nemam vremena da pomislim na ove dane, a jos manje na proslost... ni da odvagam sta to dobro cinim, a sta lose... ponekad pomislim da je sve ovo lose, oko mene, u meni...

Sve mi se smjesalo u glavi.

Ne volim dugo vremena biti ovdje, gledati sve ove nepoznate ljude, pratiti njihove pokrete. Svi pokreti kao da su drugaciji od mojih, sve radnje kao da su suprotne, pogledi nedefinisani.  Ne znas sta misle, ostaje ti samo da se pitas. Taj naglasak...taj hladni pozdrav... Kako dani prolaze, strah me da se i sama izgubim u svemu tome. U svemu sto ne volim. Ne pitaju te da li ti se svidja, moras se naviknut ili ces biti odbacen.

Oni gledaju svijet kao nesto realno. Oni su na svom, ja nisam.

I ove niske temperature. I sva hladnoca. I ovaj snijeg jos... Ne volim, ne znam dal sam to ikad prije rekla. Ne volim. I sva ta bijela boja, djecija radost, meni smeta. Volim gledati kroz prozor, al ne volim izlaziti. Ne volim dolaziti u blizi kontakt sa njim. I niko nece shvatiti zasto, i ne smeta mi. Jednostavno, ne volim. I nije da ne volim, nego me je strah.

I opet danas, udjoh tamo gdje se osjecam svojom, i zalupih vrata iza sebe. Sjedoh u toplu sobu, i zaplakah. Gorke su to suze. Nije to nesreca, nije to ona tuga. Samo neka ravnodusnost. Nemam vremena za sebe, a blizih nemam da se njima obratim. Da im se pozalim. Preoterecenost sa svih strana. Sjeta. Bijelo nebo. I sve, bas sve, danas se skupilo....a skuplja se vec danima...trazim neki lijepi trenutak u blizoj buducnosti, trazim neki sat kad cu se osjecati potpuno sretnom i ispunjenom...

Al' nema toga... zivot brzo tece u velikom gradu... a ja nisam prava osoba za to...

04.11.2007.

u mene je sve to, 'jednom davno', sta cu :))

poslao mi je pjesmu...

poslusala sam je...

rekao je da mu se mnogo svidja, a ja sam pocela da placem...

Nije mu bilo jasno zasto... zbog cega, pitao je...

Samo sam odgovorila da je meni tuzna...a on se poceo smijati...

Znala sam da cu je nekad slusati sama, u mraku... znala sam da ce me pogoditi tada, jos vise. Znala sam da postoji kraj, svemu.

A on nista nije znao... Zato se i smijao. I smije se i sad.

..mala, mala..dal' smjesis se...mala, mala, kad sjetis se....ili places kada zacujes mi glas, kad te ova pjesma podsjeti na nas.. jednom nocu kad se probudis iz sna,..mala, tu nisam ja.

Ili places kada zacujes mi glas,...kad te pjesma, mala, podsjeti na nas. Dok ja negdje drugo jurim oblake, mala, nema me...

30.10.2007.

neku noc...

...obicno s jeseni i kad je oblacno, odbjegla sjenka mi se vrati konacno,...

...uzalud mijenjam adrese, sam crni vrag mi je donese tu,...

...i vjesto smislim nesto utjesno, u tom sam dobar, kazu, to najbolje znam...

Trudim se... Ne uvijek uspjesno...

Tragove svoje da sam sebi zavaram...

...obicno nocu, kad je vjetrovito... samoca napusti svoje korito...

Ta mutna rijeka poplavi poljane sjecanja u glavi svud...

Rijec izdrzat i pretrpit, za mene nepoznate. Bojala sam se cuti je uzivo... pokrila sam lice rukama, da drugi ne vide... jecala sam...

Ne, nemam nikakve veze sa tom pjesmom. Ne dira me. Al opet zasto... zasto rijeci tako stvarne izgledaju.

Osjetila sam zagrljaj. Osjetila miris nepoznat. Maramica, uz rijeci, nemoj plakati...

Pogledala sam ga. Nisam ga poznavala.

...

'Imas tako lijepe oci...'

Gledala sam ga sa nevjericom.

'Ne vjerujem da ti to do sad niko nije rekao...'

I dalje sam ga gledala, a pogled je odlazio daleko, daleko...

Dal' ce se nekad pojavit neko, sa iskrenim rijecima...

Okrenula sam pogled... znam da nije onaj pravi. Znam da je pogresan, ime mu govori...a lijep je...privlacan je...drag je...slatkorijeciv... ne...

Mene pjesma sjeca na nesto drugo...na nesto daleko...

...ponekad jos osjetim tvoj dah, k'o ono nekad kad se okrenes u snu...

Kao lahor... Dirne me na mah... kad smo i casa i ja prilicno pri dnu...

Obicno uvijek, i slicnim danima... proslost se navali kao planina...

Na tom cu vrhu da sazrem, jer samo s njega nekad nazrem nas...

02.10.2007.

san

Sve je bilo kao san... koji je dugo trajao. Uvijek mi se cinilo da moji snovi i traju dugo... a oni su me uvijek budili i govorili da je sve to samo nekoliko sekundi...

Dugo je trajao... bio je lijep...al nestvaran... bio je lijep, al' siv, i tmuran...

Stajala sam na jednom mjestu. Na tom mjestu sam tapkala dugo, cijelo vrijeme sna...kise su padale...sunce se javljalo s vremena na vrijeme...

Bili su zalasci sa oblacima... nebo je izgledalo kao sada... sivo...sa crvenim... ispisano nekim slovima u tami...mrak je padao... sama sam bila...

Pogledah kroz prozor...pa to nije moj grad?

San je odavno vec zavrsio... nedorecen je ostao... I sve snove sam brzo zaboravljala, al ovaj ne...vidim njegovo lice jos uvijek.... jos uvijek postoje ovi sati, kad se mrak spusta nad grad.

Tisina. Tisina. Tisina.

Zasto svi sute...i zasto boli ovo ovdje, u sjecanju...

i zasto boli svaki naredni, i najmanji san...

24.09.2007.

eddie

'ajd drago mi je da je to mawa po meni :) ti se kazes vratio...al' vjeruj, nista ovdje vise isto nije...

...ono najvaznije od raje je otislo vec odavno, neki se pojave tek ponekad, neki ni to... nije to to vise, nazalost...

Nema onih noci, i razgovora na komentarima...do jutra, hej...

kad se sjetim samo...one osobe vjecno skrivene pod nickovima, uvijek prijateljski raspolozene... ja i crni postovi...ti i balasevic, i ona opsjednutost...i onaj koncert... eh...

Sad neka nova raja dosla, pisu neke gluposti...nisu to neki dogadjaji, skolski, djeciji, nisu to neki ni osjecaji.... bas neke gluposti...znas...

...neki novi klinci...ne mili ti se ni citati, ni upoznavati...

A meni vec prolazi i treca godina ovdje... svratim ponekad, da se prisjetim starih dana, i to je to... mozda mi je vrijeme i da idem:)

Nego... neka si se ti vratio... da pises ovdje jos dugo, za staru raju...

08.08.2007.

tuzno je sve...

...hvali se...

...voda se sa drugom, zabavlja se, uziva...

...a ja jos uvijek noc cuvam za njega...za sjecanja i osjecanja koje sam imala...

Kako bolna istina... i jos uvijek mi nedostaju poruke... i razgovori nocu...

Iskreni razgovori, koje je znao voditi sa mnom...razumjevanje...smjeh i radost... Cekam poruku, al sad znam da nece vise stici. Nema razloga za tim...jer ja nisam razlog ni za sta vise u njegovom zivotu. Proslo je sve. Misli o njoj nece mu dozvolit da me se sjeca...i pustam suzu, opet. Zabolilo me saznanje to, ma koliko se trudila da budem jaka.

Ona ce ostvarit moje zelje, moje snove...a ja nisam zasluzila ni taj pozdrav na ulici, nakon godine dana...samo pogled pun nekog prezira. Skuplja mi se tuga u ovo srce...

Nisam bila toliko losa, vjeruj mi...bila sam predobra, zato nisam valjala.

Proci ce i ljeto...svi se otici na svoju stranu....doci ce i jesen, datum kad smo prvi put razgovarali...i svi ostali datumi drugih kasnijih razgovora...doci ce i zima, i decembar, i rijec 'volim te' provuce mi se kroz par slova sto cu negdje drugo procitat...u romanu, na knjizi, na zgradi...decembar koji je bio najsretniji. I pada ce kise, a ja cu sjediti u toploj sobi, sama... On ce biti sretan, a cu se sjecati...

I proci ce jos jedna godina...i uvijek ostati u sjecanju 'ta godina dana', kao nesto posebno...pogresno, na pocetku sretno, a na kraju tuzno i zalosno... a niko me nece upitati kako sam,  i sta osjecam,...i da li uopce osjecam... nikoga to nece interesovati, do mene same... praznina je u meni...

07.05.2007.

ponekad nocu, dok spava grad...

...u nekim rijetkim trenucima, osjetim srecu... neku toplinu, njeznost...blag osmijeh vidim na licu... osjetim zivot... Pozelim je podijeliti s nekim, pozelim reci nekome svoje osjecaje, koji su skoro bili, i nestali...i koji se vrate na momente...

Al nemam kome... nemam 'ljubav'... nemam onog kome sam govorila...kome sam se povjeravala. Nemam onog sto je sa mnom dijelio trenutke srece... sto se sa mnom smijao... sto je sa mnom osjecao, na toliku daljinu...

I sreca nestane, u ovoj samoci...kako da opstane sama, kad jedva da i nada postoji...

Talasima nemira plovim... zelje su nestale, snovi su se utopili...i svaki i najmanji dio postao je oziljak teskog iskustva...

Da... osjetim srecu, kao nekad, i nemam je s kim podijeliti... A sama joj se ne mogu radovati... i opet se vrati tuzni pogled...samoca...muk... nigdje ni glasa, ni rijeci... bijeli zidovi i ja...

Zar ne postoji neko, poznat il nepoznat, od prije il ranije, osjecajan il ne, ko bi sa mnom razgovarao... ko bi mi poklonio osmijeh, pruzio ruke, i saslusao me... bez ikakvog interesa... Jer, ja znam da pricam...ja zelim da pricam... Cuvanje osjecaja u sebi tjera me na tugu... jer mnogo toga mogu da osjetim, i osjecam...

Ako nekoga zamolim, mozda bi mi i ugodio...mozda bi nekome moje rijeci i znacile... mozda bih nekome i ja znacila, ponovo....

Pojavi se negdje slucajno, u prolazu, i kad nam se pogledi susretnu, znacu da si ti ta osoba...

...ja...ja sam sama... jer drugi ne vole dovoljno...a ja volim previse...

04.05.2007.

danas...

...zacuh iz daljine, neki glas:

'svi spavaju, a ja budan sanjam...'

...gazim mokrim ulicama...razmisljam...

Ja spavam, i samo spavam...valjda zato sto vjerujem da samo tako mogu bit sretna...

...i... samo tako jos vjerujem u snove....

23.04.2007.

...

Boli me nesto oko srca, na lijevoj strani... iako kazu da srce tu ne boli, da boli na sredini...al ne znam...

Cesto, u posljednje vrijeme. Neugodna bol...

I hodam ulicom, i trudim se da udahnem zrak, i cekam kad cu pasti.

A sama, i strah jos veci.

Ne znam sta mi je. Bojim se...

A jos se vise bojim ici na pregled...tjeraju me da snimam, a ja necu...

Cekam da prodje...

Strah me rezultata, jer, mlada sam ja jos...imam jos puno snova, neispunjenih....

Ne znam sta mi je, a jos gore mi je znati...

18.04.2007.

iz dana u dan...

...smijem se... veselim se... al nisam sretna.

Sreca izgleda potpuno drugacije, znam...

Al nek' drugi tako misle....

Tesko mi je odgovarati na pitanja, tesko mi je pricati o tome...

I ne volim kad se spominje rijec 'ljubav'...

Ne volim,..i ne znam zasto se bas njega sjetim, tada...

...a njega nije briga...

...kako sam ja... gdje sam ja... sta osjecam u ovim nocima...

...nema me, nigdje...

11.04.2007.

ovih dana...

...

osjecam se usamljeno, bas...

...a sad mi samoca, cini se, odgovara manje nego ikad...

...ne znam gdje su svi... zasto me napustise...

...i oni najdrazi...

...a noci provodim u uvjerenju da vise nemam nikog 'svog'

kome bih pozeljela nesto lijepo...

...sve je nestalo, i zivot kojim zivim nepoznat mi je...

...sama sam...

02.04.2007.

...

boze moj, i samo moj...

olaksaj mi ovu noc, i samo suze pusti...

ucini nesto da me ubije ova bol, da me ne bude nikad vise...

nikad..

30.03.2007.

bilo kome, kaze...

često razmišljaš o životu i bogu, o besmislu

razmišljaš o definisanju zauvijek nedefinisanog

zahtjevaš ideale svjestan njihovog nepostojanja

 

tražiš sebe u pogledima drugih ljudi

tražiš u očima žena koje ti nisu uzvratile ljubav

a znaš da se tamo nikad nećeš pronaći

 

sanjaš da te ne bude, da te nema

sanjaš zaborav svoga grada, daleko od njega

tamo gdje nema rijeke, mosta i proljeća

 

možda te jednog dana vidim sretnog, makar na trenutak

možda tvoje oči zasjaje kad me vide, pune radosti

ali cesta je puna zamki i gubi se u beskraju, predaleko.

 

     A.M.

19.03.2007.

zasto sam 'takva'? odgovaram mu...

Znas, bila sam zaljubljena tada...Tebe jos nisam ni poznavala.

Imala sam decka jednog... Zapravo, nije mi bio decko. Bio mi je puno vise od toga.

A proljece je bilo, rekla bih kao i svako drugo, al meni nekako posebno... Ujutro bih gledala kako sunce ulazi u moju sobu, i osjetila bih neku toplinu...i sve je izgledalo puno ljepse...Prva pomisao uvijek bi bila ista. I osmijeh na licu. Nisam razmisljala kako cu izlaziti, kako cu zivjeti, nego samo kako cu setati s njim, jednog dana...kroz park, i vrtic djece...kako cu brati cvijece i poklanjat ga njemu...

I bilo je negdje bas u ovo vrijeme. Cvali su narcisi, i sve je mirisalo. Izasla sam u grad, sama. Jer samo kad sam bila sama, mogla sam se u potpunosti posvetiti razmisljanjima. Uzivanju. Setala sam, i tipkala poruke. I svaka nova njegova rijec bila je novi korak u zivot... Dizala sam glavu prema nebu, ne bih li ugledala nekog gore, kome bih se zahvalila. Smjeskala sam se svakom prolazniku... primjetila sam da me cudno gledaju. Jer sigurno nisu znali sta je sreca... Udisala sam onaj proljetni zrak, zivot i radost. Gledala djecu... I tada me privukao miris cvijeca... krisom sam se uvukla u avliju, koju je ruka neke stare nene dobro odrzavala, i ubrala narcise. Miris je bio poseban... Masta je bila kao nikad prije... cijeli svijet sam imala na dlanu...

I eto, zato... i sad je opet proljece, i sad opet ta ista avlija se zuti...i opet ulazim al... ne mirisu vise. Ne osjetim. Ni sunce nije sjajno kao prije, a tek onaj osjecaj. Kao da je proslo sto godina od tada. I ne znam kako sam prije zivila bez njega...al znam zato kako zivim sad, kad vise nije tu.. To, eto, vidis i sam. Tek ponekad izmamis mi taj osmijeh, i pogled, u kom jedva nekako skrijem suze... i teski uzdah pokvari moj trud...

Izvini me sad, nije mi vise do druzenja...

17.03.2007.

da...

Proljece stiglo...

Radost, veselje...osjecam u drugima...

Zivot osjecam u zraku...

A u meni praznina... Fali mi...jako...

Fali mi prosla godina... Fale mi snovi...

Ne zelim ovo...

12.03.2007.

..mozda kad sneva, meni dospeva...

Krecem nocas, a ne znam odakle. Ne znam kuda. Nemam rame koje bi me docekalo. Nemam ruku koja bi me pratila. Odlazim. Medju nama su nesporazumi. Medju nama su lose stvari, a ja sam samo covjek. Ja sam samo jos jedno bice Bozje. Osjecaji su meni zivot, a zivot neizbjezan za ovakve. Pokusavam da objasnim, al...

Ti ne znas kako je... Ni ti, ni on, ni niko. Taj zvuk usi mi para. Dolazi do zasicenja. Stigli smo do kraja.

Medju nama su brda, planine...medju nama je sve sto postoji, jer mi smo na dva razlicita kraja. Osjecam da osjecas. Osjecam da sam prevarena tvojim rijecima, i da ti nisi to. Da te rijeci dobro ne predstavljaju, a da te lazi otkrivaju. Moja sudbina je izabrana.

Otvaram vrata. Nepovezanost je nocas moja jaca strana. A misli odlaze, pustam ih. Ostaje samo istina, da zivot se nastavlja. Ostaje samo jedna tajna, moja. Ostajes ti, izbljedjela slika, i uspomena. Gomila lazi. I ja. Nisam bila razlog, nisam, al posljedice su moje.

Osjecanja skupljam u jedan cosak duse svoje, najmanji, da niko ne vidi. Da se ne bih stidila sebe. Tebe. Samo se dlanovi znoje.

Zatvaram vrata. Suze su u ocima, zadrzavam ih, dok idem. U susret drugom, nepoznatom licu.

Jer moram dalje...

04.03.2007.

'Samo ponekad...'


...laz je da nikad ne prebolis
nekoga ko te ostavi,
jer kad prestanes da volis
sve se to brzo zaboravi....

...

Samo ponekad, na tvoj rodjendan
osjetim bol u grudima...
Samo ponekad, na tvoj rodjendan
osjetim da nemam nikoga...

...laz je da zivjeti neces moci,
sve su to njezne zablude...
Uvijek ce nova ljubav doci
vrijeme je stari prijatelj....

...

Samo ponekad, na tvoj rodjendan...

19.02.2007.

Dodji...

U blizini si, znam...osjetim da si tu...da se vracas na mjesto svog zlocina. Zovem te, u mom srcu uvijek ima mjesta. Ostani. Budi tu, i pricaj mi. Ucini da nam bude kao sto nikad nije bilo...ucini da nestanem u onim danima mastanja, i nocima od snova, gdje si bio samo ti. Ja nikad nisam dovoljno postojala. Ja nikad nisam bila dovoljna za takvo nesto,...nesto u sto niko ne vjeruje... Jer, znas, ja nisam bice koje moze da izdrzi ovdje....to nisam.

Pretvori me u nesto drugo, u nesto vjecno, i dozvoli mi da zivim tamo gdje zelim. Tamo gdje ne postoji stvarnost. Tamo gdje si ti. Tamo gdje je...ne, ovdje nije. Ovdje nisam ja. Ovdje nisi ti.

Obecajem, bicu dobra. Slusacu te, i svaku tvoju rijec cu gutati pogledom. A ti ga Dobro pogledaj, i nemoj ga zaboraviti...jer sljedeci put, mrak ce prekrivati moje oci. Pricaj mi ono sto sam oduvijek zeljela slusati, a sto si ti znao najbolje...Lazi i obmane, u koje vjeruju jos samo djeca. Pricaj mi o ljubavi... Pricaj mi, i uvjeri me kako ipak postoji svijet, za ljude kao sto sam ja. Pricaj, ja to volim..jer, znas, ovaj svijet za mene nije.

Ovdje tih prica nema. Ovdje je samo stvarnost i istina. Ovdje je dan bas dan, nema onog sjaja, nema onog nasmijanog sunca...nema one bajke u kojoj sam sretna. Noci su noci, kao i svake druge, i sve sto vidim je mrak.

Dodji. Vrati vrijeme nocima. Vrati snove. I one mrvice koje su mi cinile srecu. Jer, znas, ovo ovdje nije sreca. Dodji. Ozivi ono nesto u meni. Ostvari ono sto nisi nikad. Jer ja ti jos vjerujem. Vjerujem u snove. I samo u snove.

I kao da se nikad nista nije dogodilo, zagrli me. Samo to trebam.

05.02.2007.

pronalazim se, tako...i dira me, bas...

...

ne pitaj me cemu sjeta u osmjesima mojim,
klovnovi kad placu zvuci kao smijeh....
...radosti sam davno prestao da brojim,
otkad vrlog sebe prod'o sam za grijeh...

...ne pitaj me kada cutim osjecam li Boga,
gromovi kad zamru nebo mirno spi....
Nirvane na pretek, al sta imam od toga,
                                                             

kad druzi mi nisu mastanje i smijeh...

...ne pitaj me,
ne pitaj me...
...reci cu sto cutim...


...ne pitaj me cemu sjeta u pogledima mojim,
i kad sunce sija daljine su mrak,..
Sjecanja sam davno prestao da pojim...
...vjetrovi su samo uskovitlan zrak....


...ne pitaj me kada pricam zelim li da kazem,
obmane su lijepim ucinile svijet...
sebe sam davno prestao da lazem,
istinu kad spoznas, lakse ti je mrijet....

24.01.2007.

sutra...

...

Neka jaca sila vlada mojim zivotom, jos jednom... Skoro da sam bila i zaboravila kakav je osjecaj nemoci, i slabosti...

ljudi oko mene u bijelom...komentari i savjeti...jos jedan poraz, slusajuci nekog drugog... jos jedna cinjenica koja me vrijedja...rodjena takva, ostala takva...stanje se nije promijenilo, a trebalo je...a mislila sam da jeste... nisam mogla zadrzati suze, na hodniku, koji je podsjecao na sve vise nego na zivot... ljudi dolaze, odlaze...jedni se smiju, drugi placu... treci opet samo tuguju...

I sutra se sve nastavlja...hodnici, dugi, bez kraja...ostri pogledi obucenih u bijelo... vrata, jedna, druga, treca...Ne volim kad vode racuna o meni...ne volim kad me paze,...kad me zovu...kad me tjese...Nije mene strah zivota...pretrpila sam dosta toga...al strah me boli...i samo boli...i sazaljenja. Jadno se osjecam, kad vidim tudje ruke pomoci na sebi... voljela bih da sve mogu sama...voljela bih da imam malo vise godina u njihovim ocima...

Moram sebe da ubjedjujem da mi ne treba...ni ta poruka, ni ta rijec...jer mu nije stalo do mene... a mislila sam mu napisati sve, misleci da ce mu nesto znaciti... mislila sam da mozemo ostati....ne vjerujem da mozemo... vjerujem sebi, i osjecaj me ne vara... ne znam samo gdje sam pogrijesila...

..a kisa pada...i sve je sivo oko mene...

12.01.2007.

...

...

...da mi je biti dijete, al sretno dijete...

...bar jedan dan...sve bih dala na svijetu ovom...

...

10.01.2007.

evo, evo, *ebala vas kletva!:)

 

dakle:

1. Najbolnija tacka mi je djetinjstvo. Jedina tema o kojoj nikad ne pricam. I nikad svoj zivot ne bih ponovo zivila bas zbog toga. Posljedice nosim i dan danas.

2. Vjerujem u svoju natalnu kartu. Kad sam otisla, davno, bilo mi je sve to glupo, i stalno sam ponavljala da ne vjerujem u to, valjda da bih se opravdala pred Bogom zasto sam to uradila. A ustvari, Zakon mi je ona teta koja mi prica o mom zivotu...

3. Ters sam, i u mojoj kuci mora sve da stoji onako kako ja to stavim. U suprotnom postajem nervozna. Cesto kontam kako ce se tesko naci neko ko ce me trpiti.

4. Najvise cega se bojim su bube, one i najmanjih velicina...taj strah je neopisiv. I inace, ne volim bilokakve zivotinje.

5. U posljednje vrijeme, kad malo popijem, nije mi mrsko kakvog momka zamijenit curom. Jebiga, valjda ih je manjak, sta cu.

(6.) Voljela bih se drogirati.

Eto ga..dosta od mene.I necu dalje:)

09.01.2007.

da...

...

...zvijezde ce ti pokazati put,
sudbina me samara,
jos nisam imala tu priliku i cast
da me sreca upozna...
i zasto traziti rijeci  koje ne postoje...
necu da kucam na vrata tvojih snova,
vise tamo nema mjesta za mene...

...vozovi polaze,
oni nece cekati...
koliko si mi znacio
nikad neces saznati...

...

 

26.12.2006.

neko...

...bio je kraj ljeta... Pojavio se niotkuda...

Suze i smijeh, sreca i tuga.

Poznavali smo se od ranije, sa par slika i par rijeci u prozoru,...al' tek tad pocinju razgovori. Pronasli smo se u jednom, ja sam ostajala bez svojih, on je odlazio od svojih... plakali smo zajedno, i razumjevali jedno drugo svakom novom rijecju... Bilo je nemoguce i zamisliti da se jedna muska osoba toliko otvori prema meni...da ima toliko slicnosti sa mnom...i toliko slabih strana, i toliko losih trenutaka...toliko emocija... Ne, nisam mogla zamisliti sta ce se dogoditi, jer da jesam, ne bih dopustila. Nisam vjerovala kad su mi govorili kuda sve to ide, ubjedjivala sam sviju da smo prijatelji. Iako nikad nisam vjerovala u prijateljstvo izmedju cure i decka. Dva mjeseca poslije, rekao mi je da me voli... Ne, jos uvijek nisam vjerovala. Nisam ga jos poznavala... Jedno sam znala, da ne smijem osjecati. Bio je zabranjen za mene...moja i njegova vjera stajale su jedna nasuprot druge, moji roditelji stajali su na liniji, protiv njega...daljine su protiv nas. Isla sam razumom, ne dozvoljavajuci da u njemu vidim nesto vise od prijatelja,...al srce nije moglo. Dogodilo se ono sto nisam zeljela...uzvratila sam istom mjerom.

Blizila se Nova godina, a on mi je bio sve drazi...sve vazniji za zivot.

Da, bio je sve sto sam mogla pozeliti...pazljiv, njezan, osjetljiv, zabavan... Uvijek je bio tu za mene, uz osmijeh, i suze, u dugim nocima...uz njega nikad nisam bila sama. Bio je prvi momak s kojim sam se mogla zamisliti. Bila sam prva 'curica' za kojom nije odustao.

Mjeseci su prolazili, poznavala sam ga samo sa slike. Postao je smisao mog zivota. A svi koje sam do tada voljela, postali su nevazni. Zivila sam za njega, i za dan kad cemo biti zajedno. Jesam, jer me on usmjeravao na taj put. Nikad nije pominjao cinjenice, stvarnost, jer mi smo zivjeli u nekom drugom svijetu... Bio je tema za moje sne, razlog za osmijeh, i sretna jutra... nisam se bojala...

Ne, nisam mogla znati sta me ceka... nisam mogla znati da ce sve sto zelim, nestati u jednom danu...da ce se moj svijet srusiti preko noci. Nisam poznavala okrutnu stranu svega. Sve je zapoceo, mene je naveo, i ostavio... i ostala sam tu, sama...gdje sam izgubila vjerovanje u ljude, nadu, osmijeh...tu, gdje lezim i danas...

Upitao me jednom, 'sta je to lijepo, sto pamtim iz svog zivota'... Odgovorila sam iskreno, 'nista'.

A on, bio je nesto najljepse...al' i najbolnije, i danas...

14.12.2006.

noc...

Kako je to biti nasmijan od srca,,,i ne skrivati u dushi nista tuzno...

...sta znaci osjetiti srecu, i smijati se zbog iste,,,

Kako je to rado se buditi, jutrom, zbog neceg il' nekog...il' samo iz razloga sto zivis...

... Pitam druge, ne odgovaraju...

...il' su svi lazni, il' nece da mi otkriju tajnu....

A ja, dalje nastavljam sama, hladnim ulicama Sarajeva...

 

 

 

01.12.2006.

pismo njemu...

Samo jos da ti veceras odgovorim, i necu vise...znam da nije dobro...

Napila sam se i izasla sa drugaricom...tamo su bili i neki njeni poznanici...al mi je bilo dosadno...muzika je neka lagana, nasa, nije mi odgovaralo...puno raje, vruce...a ja nisam bas raspolozena... cak sta vise, ne pijem iz radosti, nego tuge...

Drzi me tu nesto, u grudima, i osjetim da mi fali zraka...

Kao sto ti rece, male stvari cine zivot, ali nema ih...

Ne znam sta zelim da sanjam, sta da pozelim prije spavanja... ne postoje zelje koje moje srce sada osjeca...

I nisam vise vezana za tebe, ni od koga sad ne zavisim, kad sama zivim i sama se brinem o sebi, ali ipak...moje misli idu sve u istom smjeru...Samo se pitam da li ce doci dan kad ce to prestati...jer bojim se da necu moci izdrzati jos dugo...nekad osjecam kao da ludim...

A najteze od svega mi pada pomisao da ces me ti jednog dana zaboraviti...i da necu imati vise nikog ko ce bar ponekad pomisliti da postojim...

Ne mogu slusati ni pjesme, sve me na tebe posjecaju, i na sve periode dok si ti bio u mom zivotu...pa me sve to pogodi...samo balasevica mogu... I vidis, uvijek kontam, da postoji jedna stvar koja bi ucinila moj zivot vrednijim... a to je da jos jednom odem na njegov koncert, akoBogda... tolika mi je to zelja...znam da to i ne bi bilo kao prije, da bi me sad te pjesme rasplakale al...U mom zivotu idu prvo roditelji, pa on, trenutno...

Sto se tice zdravlja, i ne osjecam se bas dobro...doktor mi je rekao da cu morati otici na jedan 'zahvat', poslije nove godine...vec znam kakvi su to bolovi, kakvo je to mucenje sljedecih mjeseci...Ne bi me bilo strah da znam da se od toga umire...nego znam da to samo muci do iznemoglosti...

...Razmisljam da odem opet kod one zene koja mi je radila horoskop...da malo s njom porazgovaram...mozda bi mi to i malo pomoglo...

Inace, Lijepo mi je ovdje, u Sarajevu... ulicom mogu ici sama, da placem, il se smijem, niko me nece gledati, jer svi idu samo za svojim poslom...mogu da sjednem sama na kafu, niko me nece pitati zasto sam sama... Osjecam da imam punu slobodu, bar sto se tice toga...al i svega ostalog, izlazaka i slicno, samo sto mi to ne znaci nista...samoca, koliko me ubija, toliko je i volim...jer tada me niko ne pita sta mi je...pustim suze, neku pjesmu, i zivim tako par sati, dok izdrzim, i dok me umor ne savlada...a da me neko pita o cemu razmisljam, ne bih znala odgovoriti...

A sve je bezveze, ali ne mogu to vise da ponavljam...ne vrijedi...

Sutra idem za Mostar...zelim da vidim roditelje...da njih nema, nikad ne bih pozeljela da odem u taj grad...tamo me sve gushi...toliko je malen, da ne mogu tamo vise da boravim...

Lijepo se osjecam kad odem, i kad mi oni sve ugadjaju...kad vidim da me cuvaju kao malo vode na dlanu...cini mi se da bi mi tada sve dali na svijetu... i uvijek mi govore da ostanem jos jedan dan, samo jos jedan... znam da im puno nedostajem...znam da me puno vole, al bojim se da to ne cijenim mnogo... Cesto ih znam uvrijediti, a da to ne zelim...a oni su mi dali sve, prvi zivot, pa sad i ovaj novi...daju mi sto mi treba, zovu me...ali... meni to ne znaci puno, njihove ljubavi se nikad ne sjetim, da bih sebe utjesila kad se lose osjecam... Cesto se i rasplacem pred mamom, radi neke sitnice, il neceg sto mi je rekla, a nije trebala...i onda se ona zabrine... I mene to najvise zaboli...i tek onda skontam koliko mi znace...

I, naravno, skoro uvijek vidim Mateju... sad sam je, cini mi se, jos vise zavoljela...jedna je od rijetkih koje nemaju onih posljednjih misli o meni...il o necemu drugom...I naravno, tu je jos neko, s kim uvijek volim izaci...

Sa rodbinom bas i nemam neki kontakt, svi su me poprilicno zaboravili, a ja njih pogotovo...nikad ih se cak i ne sjetim...a da im sutra nesto bude, nedajboze, zalila bih, sigurno... S vremena na vrijeme izadjem sa rodicom, i ona mi takodje puno znaci, ali,...

Inace, sa svim ostalim sam vise manje dobra,...al pokusavam sklopiti neka nova prijateljstva, pa se sve nadam da me oni i nece pitati zasto sam tako tuzna...

Kad pocnem da pisem, nema kraja...rijeci se same vezu jedan za drugu...mozda ces mi zamjeriti...mozda cu sama sebe kritikovati sutra, ali... sve ono sto ne mogu nikome da kazem, tebi sam uvijek mogla...u tome je razlika...moja sloboda, moja iskrenost...ogranicene su sada...samo biram rijeci sta kome da kazem...nekad sebe uhvatim da sam postala i ohola, i zla...da puno psujem, svadjam se...a sve sa ciljem da sebe iza toga sakrijem...da se zastitim na grub nacin, da ne bi dosli do osobe koja je osjetljiva...

Sad, kad procitam sta sam sve napisala, vidim da sam ogorcena na zivot, sve i svasta, i ljude...

Nekad pomislim da bi mi olaksalo da se isplacem s tobom, da mi samo jednom kazes da me razumijes...a da iza toga nemas neke zle misli, osjecaj sazaljenja, i slicno...Mozda nekad i to ostvarim...

Sad te pozdravljam...vrijeme je da krenem na spavanje...drago mi je sto sam ovoliko umorna i pospana, da necu imati vremena ni da pomislim na nesto...

30.11.2006.

veceras kontam...

...

 

 

alkohol mi je zivot, sada...

 

 

 

 

26.11.2006.

toliko o meni...

Uvijek mi se iste stvari desavaju... ljudi koje najvise volim, i do kojih mi je najvise stalo, iznevjere me, uvijek...

Prvo on, juce oni, danas neko drugi,...a sutra ce vec biti neko treci...

Ne znam zasto... shvataju da tako malo vrijedim, i da me to pogadja... shvataju da se za mene ne treba zrtvovati.. da nisam vrijedna toga...

A svaki put sam sve slabija... svaki put me sve vise pogadja...

...i svakim danom sam sve vise osjetljiva, da me jedna rijeci moze slomiti...A nece da odu od mene, da me ostave... iako su svi daleko, meni...

Toliko o rodjendanskoj proslavi veceras, kad trebam da se napusim, napijem, i sta vec ne... a sad mi se nista ne da...

...svaka rijec od pelina,
a noc od kamena,
cini mi se nikad gora...

...eh da mi je da sad
u zemlju propadnem,
da ne vidi me nova zora...

...

24.11.2006.

24.11.

prolazi novembar, meni najdrazi mjesec, bez i jedne lijepe rijeci,

bez i jednog lijepog osjecaja...napisanog, dozivljenog...

dodje i 24. dan... moj dan...

Nekad sam mu se radovala, nekad mi je to bilo zanimljivo... Sad me cini tuznom... osjecam da godine lete, i svake naredne pomislim da cu odrasti, da ce se u meni puno toga promijeniti...

I tako svaki put, ne primjecujuci da se mijenjam...al ne i odrastam...

Veceras nisam sama... Oni su dosli da mi prave drustvo, da ne budem sama ' na taj dan, u drugom gradu'... tu su i...smetaju mi... sad, kad trebam da se prisjetim proslog rodjendana, i prosle godine...da se prisjetim svega sto je nekad bilo moje....

..Da pustim glas kroz tisinu...

...ne volim ovaj dan... i oni to znaju... Zato me pitaju sta da mi kupe, koja je moja zelja... A ja se zamislim, nemam zelje...ili, imam, al to se ne moze kupiti.

Sreca se ne kupuje...osmijeh se ne moze dobiti... lijepi osjecaj se ne moze pokloniti...

Ostaje mi samo On veceras,...da ga zamolim za tu srecu... il da ga zamolim za neki drugi svijet, gdje idu oni poput mene...

...a vani je hladno, i sve je sivo...

kao i svake godine...

21.11.2006.

jednom...

"...znas, ja cu uvijek biti tu...nikad, nikad te necu ostaviti...

...nikad neces biti sama..."

...rece, i nestade u mraku, one noci, nase posljednje...

..ostadoh da vjerujem, i zadrzah taj osjecaj duboko u sebi...osjecaj sigurnosti, snage...njeznosti... osjecaj da nekog imam kraj sebe, kome je stalo do mene...

...veceras se sjecam,...i sjecam...i tek sada vidim kakva je ta samoca, koje sam se uvijek plasila...

...kad bi mi samo ruku pruzio... i bar jedno vece uzeo ove suze sebi...

...

...za koga ove suze padaju

kad ti ih ne cujes...

i sumnjam da me pamtis,

da mi ikad ime spomenes...

...i kome pruzam ove ruke

kada znam da nisi tu...

u sobi sami ja i tuga,

jer jos samo imam nju...

 

12.11.2006.

...

Uvijek gledam druge i trazim slicnosti njemu... posmatram, i ocjenjujem...

razmisljam jos uvijek samo na jedno...

I zatece me sinoc neki 'nepoznat' u tome...

Tako mu je slican... tako...

...

Ode noc u krivom smjeru, a trebalo mi je biti lijepo...

Trebala sam da uzivam, da se izivljavam,... da zivim...

...umjesto da ponavljam, da zivim zato sto moram...

I odjednom, niotkuda, zacuje se pjesma 'pogledi u tami'...

...

Nisam osjecala nista...ne mogu da osjetim...nista osim suza....

...

I veceras, u toploj sobi, uz pec i prve pahulje, razmisljam...

Trebala bih da uzivam...

...a ne mogu...jer ne znam kako...jer ne znam zbog cega...

 

 

 

 

 

30.10.2006.

sanjam...

...zakljucaj vrata i sjedi kad si tu...
ne idi nocas jer nisam bas pri snu, malo je mjesta ipak ostani
...rodjeni...
...ni bog ni vino ne mogu bas sve, uvijek ce biti onako kako je, 

nekom ce suze, nekom biseri, vjeruj mi...
..rodjeni...

Pravi san...zajedno smo, na jednom mjestu, u istom pogledu, u istom osjecaju... Hoce da ispravi sve, i sto se ne da ispraviti... hoce da bude tu, kraj mene...

I bio je, za trenutak... pricali smo. I opet sam mogla da ga dodirnem, da mu cuvam ruku, da ga volim, bez straha...i on je dozvolio, kao samo jednom u zivotu. Zelio je to, vidjela sam mu u ocima. Bile su svjetlije nego sto jesu, bio je topliji nego sto jest. Smjeskao mi se, i pustio me da sanjam, opet.

Nismo bili sami, al nismo marili...nije se stidio, nije strepio. Valjda je znao da je to samo san..znao je da ima samo par minuta, da mi ispuni zelju, i da nestane...

Rastali smo se ne znajuci kako,...

Ostala sam ne znajuci da je san, misleci da ce se vratiti...da ce mi pokloniti jos neke trenutke. Nadala sam se...

A on je otisao... sa prozora sam ga ispratila pogledom, i pustila suze... lile su kao sto i danas liju, kad sam budna, i kad ne vjerujem vise u snove...

Otisao je... i ostavio za sobom trag, zauvijek. A jedini je znao sta se krije iza mene... znao je gdje najvise boli, i tu je pogodio. Nije zalio.

Nije se upitao kako cu sama, slaba, prestrasena pogleda, u stvarni zivot. Nije pomislio kakav ce moj dan biti bez sna, i maste. Ne zna da necu nikad odrasti, i da necu nikad ojacati. Da necu imati snage borit se sa osjecajima, koji ce doci neki drugi dan...

U grudima me steze, sad i vise nego prije... a vrijeme prolazi, jutra dolaze... i svako zapocnem sa jednom zeljom, da prestanem osjecati, da se prestanem sjecati...

I dal' ce ikad pomisliti na mene, dal' ce me pomenuti nekome kad prodje vrijeme...dal' ce ga ikad zaboliti onaj dan, i ja...

...a opet, sve moje vodi istom...nekim satima u sobi, nekoj tuznoj samoci, i razmisljanju...i zaljenju... sto su zelje ostale samo zelje...moj zivot...

...bato, htjela sam letjeti...

...bato, krila mi slomili...

....bato, mogla sam voljeti...

...bato, sve su mi moje uzeli...

27.10.2006.

jesen u meni je...

...cijelo vece trpim, trudim se da budem dobro, da izgledam normalno..

I sad, napokon sam vrisnula... suze idu u gomili, sjedim i gledam u zid.

Prazno je sve.

Prazna sam.

U meni nema vise nista sto je dobro, vise nista sto je vrijedno pomena.

IZ dana u dan potiskujem u sebi sve sto se vec dugo vuce za mnom. Pokusavam da se ne sjecam. Bar drugima da to ne govorim.

Gutam.

I ponovo pitam Nekog veceg, sta je to prokleto u meni. Sta me natjeralo da krenem krivim putem, i ovako jadno zavrsim pored puta. Ostavljena. Iznevjerena. Povrijedjena.

Uplakana, ponovo.

Sjedim, i ne mogu vise nista da osjecam, sve je bezvrijedno. Ni jedna moja pomisao nema cilja, nema svrhe. A mislila sam proci ce, mrznja ce promijeniti sve. Al mislila sam ja jos puno toga u zivotu, al nisam dozivila.

Rukama brisem suze, jecam. Gdje je kraj svega...

Svaka minuta je ista kao i prethodna. Mrzim jutro kad se ustajem, kafu kad pijem, muziku kad slusam. Ljudi me gledaju cudno, a puno je novih. Cesta su pitanja, zasto izgledam tuzno...a ja sutim, ne znam sta reci. Tjesim se da ce proci, i da ce bit kao nekad, al nece, znam. Zelim da bude kao nekad, zelim da budem sretna i nasmijana, iskreno, al... zeljela sam ja jos puno toga u zivotu, pa...nista.

...i svaka nova pripaljena cigareta, i svaki novi uzdah pokazuju promjene, oko mene, al ja jos uvijek sjedim na istom mjestu. Jos uvijek sama.

Promijenila sam zivot zbog njega. Godinu dana sam bacila niz rijeku, i eto, stize i druga, a ja se ne mogu maknuti. Kao da sam biljka, koja ne osjeca bol,... stao je na mene.

I ne, nije se okrenuo. I ne, ne grize ga savjest, kad dolazi ovdje. Njegov svijet je isti, njegov zivot se nastavlja, a oko mene je sve drugacije,...samo u meni ista je bol.

Trnci mi prolaze kroz tijelo...neki jadni osjecaj. Kakva praznina...

I nikad nisam pricala o tome,...sutila sam, jer previse je bolilo. I sada boli, al ne mogu izdrzati.

Pitaju, dal ga se sjetim...ja sutim. Koga?

Bog zna samo, kako i koliko. Svaki trenutak samoce doceka me, svaka sitnica vec prozivljena, podsjeca me. I ne mogu to izbjeci. I svaki dan je isti, a svaki novi prozivljavam sve teze. Ne smijem nikome reci, ne smijem progovoriti. Oko mene puno lica, galama, muzika...a u meni muk...tisina.

Ne razumiju, i nece nikad. I sad vise i ne vjerujem u nadu da se rodio neko ko ce me razumit...

Sa sjetom na licu, tugom u srcu, razocarenjem, prelazim jos jedan stepenik niz novu ulicu...

I razmisljam, kako tudji grad zaboli...

05.10.2006.

odoh...

Napokon, moji putevi su krenuli za Sarajevo...

Ne mogu vise da cekam, ne mogu vise da iscekujem, ne mogu da ovdje budem.

Idem, da bih pocela zivot iz pocetka. Da vidim kako je bit sam, medju toliko ljudi.

Idem s nadom da cu se snaci, i da cu uspjeti u svojim planovima.

...

Idem s nadom da necu vidjeti nikog koga ne bih zeljela vidjeti,...nikad vise...

...selma,...putuje na fakultet...

 

 

 

02.10.2006.

tu sam...

 

Sjedam opet na staro mjesto, otvaram program u kojem sam prije pisala svoje stvari, i mailove jednoj osobi, i sad pisem, opet, al vama. Falili ste mi, al bila sam sebicna.

Bila sam sretna i nisam zeljela to dijeliti s vama, niti bilo s kim. Bilo me strah da cete me osuditi, bilo me strah komentara, i misljenja drugih osoba.

Bilo me strah istine, koju sam potiskivala u sebi. Znala sam da nisam bila u pravu, po ko zna koji put, al nisam zeljela to priznati. Jer, bila sam sretna.

...

I sad sam tu, s vama. Na dnu, spremna da krenem iz pocetka. Primorana.

Sve se okrenulo na pogresnu stranu, krenulo u pogresnom smjeru, i zavrsilo se tu. A ja ostala, sama, uplakana, povrijedjena. Ponizena.

Lice s naslovnice, izgubilo se.

...

Dani mi prolaze u sjecanju, u jadnom osjecanju, i ravnoduznosti prema sebi.

I sta uciniti, pitam se.

Jedino izvjesno je taj odlazak u drugi grad, o kojem sam puno puta pisala.

Grad, meni drag i lijep, al ipak ne moj dobrovoljni izbor.

Jedini izlaz, moguci.

I tamo me ceka sivilo, i lisce jesenje, i kise,...i neki novi zivot.

Pokusavam da se tome radujem, al tesko je savladati potistenost, tugu.

Tesko, bas...

...

Pozdravljam vas, eto.

Potrudicu se da vas vise ne ostavljam na ovako dugo vremena.

 

26.06.2006.

...

[b]Nisam stigla ni da zatvorim vrata iza sebe, da se skrijem od pogleda, a suze su vec krenule... mislila sam nikad stat' nece...teski uzdah mi se oteo, opet, i po ko zna koji put. Vidim, sve je crno. Ne, bolje reci ne vidim. Nista. Neka losa sreca me prati, od dana kad sam negdje naisla na nju, sasvim slucajno. A mislila sam nece dugo trajati... Cekala sam da prodje, kao sto je proslo i sve do sad... Ne prolazi..i sad lezim tu, sama, bespomocna...
Suze su stale.
Gledam u prazno. Gdje sam se izgubila. Gdje je nestala ona volja za 'novim' zivotom, koju sam upoznala prosle godine... Gdje se gubi lik koji tako dobro poznajem..
Ne dozvoljavam da mi iko pomogne. Koja glupa teorija. Ili..ne, nije teorija...to sam ja... Treba mi jedan jak udarac, treba mi par ruznih i grubih rijeci, da mi otvore oci.. sa mnom se ne moze lijepo... A Ti..skupi ih, molim te, samo za mene...
Ja nisam ni zasluzila bolje...
U ruci drzim maramicu. Suha je... Mislim, kako me Uvijek stigne najgori osjecaj, praznina.
I sve je stalo, samo vrijeme ide..prolazi pored mene, a ja stojim. Ne pratim ga, dok ubrzanim korakom ide dalje. Na mene se i ne osvrce,..uzvraca mi istom mjerom..
Osjecam da sam slaba...jos slabija nego prije... Osjecam da ovako vise ne mogu...
Jer, cini se da nista vise nema smisla...[/b]

25.06.2006.

pomoc...

[b]
oh...moram da se vratim...
jebeno mi treba da se isplacem s vama...

Da vam kazem sta mi je...

Pa da krenem dalje....

Samo kako....[/b]




16.06.2006.

sve je to prokleto, to nema nista sa tobom...

[b]

Mucim se, povracam, dok se suze slijevaju niz moje lice.
Treba mi neko da mi kapljice znoja skloni sa cela. Sama sam.
Muk i tisina, opet.

I gorih dana je bilo...i bilo ih je, uopce...
Prosli su...
sta se to sad dogodi... odvikla sam se i tih momenata, a
ne dugih dana...ne mogu se ponovo vratiti navici...
Navika...porok...hoce da me shishaju, kazu nisam normalna...
Jesam, jesam...

Gdje skrenuh, Boze...koji je ovo put, pa ga ne poznajem...
Zasto ga povedoh?
Sebicnost. Ljubomora. Il' strah od samoce.

Fale mi samo odgovori... Nek' sve ovo prodje,...
Samo mi da ostanemo...[/b]



23.05.2006.

jah...

[b]


Htjedoh pisati o maturantima, ovim 'novim'...

Htjedoh se prisjetiti i svoje mature,...juce bjese godina dana...
Htjedoh, al...
sve pade u sjenu ovog sutra...

Samo da prodje dobro...da Bog bude tu, i da je cuva,,...[/b]







12.05.2006.

veceras...

[b]Vec odavno moje rijeci nisu pod ovim naslovom. A pisem ga samo onda kad padne mrak... nocima, kad i posljednji psi lutalice spavaju na ulici, il' nekom sokaku..ja ustajem...
Iznimka ce biti veceras...umor me stize...obruc se steze...
Izmamio me na prozor moje sobe, prvim mrakom, dok su jos zvijezde nesigurno treperile, i trazile svoj sjaj... Mjesec, tamno zut...Ispunjen. Trag koji ostavlja po vedrom nebu, neizbrisiv je. Odsjaj... Otkud ga na meni, samo se pitam. I otkud bas mene, kao posmatrac, ponovo...
Ne, nisam ga ovako znacajno pogledala vec dugo vremena... Jos od one vrele noci, kad ostadoh budna do jutra. Kad mu spazih svaku boru na licu, i svaku suzu niz lice..svaki tuzan pogled, meni upucen.
Sanjala sam... sanjala, i pisala. Nisam se budila, jer on je bio tu, svaku noc. I tuzan je bio, bez izuzetka. Plakala sam za njim... i...
Odoh sad na sjecanje...cemu, kad je on opet tu, veceras. I ja sam tu. Sretna i nemirna, u isto vrijeme...
Da, i tu je jos neko... Da l' je moguce da veceras ipak nisam sama... osjecam prisustvo necije...osjecam ono sto mi je falilo prosli put. Ispunjena sam...,i tako je jedinstveno i tako drago...
Mijenja se sve... mijenjam se ja...
Ili odrastam, ili samo godine prolaze, ne znam... Samo, zasto uvijek isti osjecaj kad je mjesec ispunjen. Zasto, Mjesechevi Prsti? ...[/b]

02.05.2006.

ja...

[b]...gledam balasevica veceras, a nisam odavno. Budi to u meni neko sjecanje..ne samo na njega, i na onaj 02. septembar..i na one suze i radost, nego... i na one dane kad sam pisala slusajuci bas njega. Mogla sam da pisem, nikad nista pametno ni korisno, al' uvijek ponesto. Ispunjavala sam sebi dane, a to je ispunjavalo mene. Imala sam crnu podlogu i na njoj siva slova...moja su to slova bila. Moje misli, tamne i mracne, povjerene posebnom prijatelju, vama. Mogla sam sta sam htjela. Imala sam pravo pisati sta hocu, i kako hocu, ponasati se onako kako meni odgovara, a zabranjena tema nije postojala...
Vi ste znali sve. Znali ste sve i svakoga, osim mene. Mene rijetko ko zna..
Znam, sretna sam bila tada. Sretna sam i danas, samo..razlicite su te srece. Moram nekako da ih spojim u jedno, da upotpunim cijeli dozivljaj. Sve 'crno' pisala sam ovdje,..cekala komentare, i osjecala se smireno. Znala sam da me razumije neko, jer neko umije da cita...i cita...
Blog negativne energije, ne one koja bjesni, nego one koja ubija, bio je ovo.
A zivot je bio normalan, malo manje siv i sumoran, malo vise vedar...u te ljetne dane. I uvijek, i iznova, ja sam se osjecala lijepo nakon par napisanih rijeci. Pisanje je postajalo svakodnevnica. Ja sam postajala ovisnica.
I u zivotu mi je sve iz krajnosti u krajnost, bas kao i to ...
Danas je nesto drugo. Sretna sam, al' na neki drugi nacin... u meni je neka promjena, koju ne zelim. Ne mogu ja bez pisanja. Ne mogu ja da u sebi tugujem, placem, i ubijam se, a vama to ne govorim. Ne mogu sama, a druge oko mene ne zamaram. I nikad nisam... Drugo sam ja, a drugo je 'dno' u meni. Blog.
Rece mi danas, na kafi, nas Machic, kako ne moze da poveze mene, nasmijanu i vedru, sa blogom. I mnogi nisu mogli...sama ne mogu... i ponovih samo, jos jednom, 'blog je blog, a zivot je zivot'...
I ja jesam vesela...ima zivota u meni,..i srece..samo, nesto mi fali. Osjecam da mi fali.. Treba mi podrska, razumijevanje... osmijeh drugih... Trebate mi vi...
I nadam se da cu se uspjeti vratiti pisanju...toplo se nadam. Osjecam potrebu za tim, jaku..iako, nece vise biti isto... Ljudi koji su mi pozeljeli dobrodoslicu, otisli su...Ljudi koji su dugo bili samnom, nema ih...
A ja..ja nemam onu istu slobodu kao prije. Ne mogu da pricam. Neki dragi ljudi znaju za ovo. I ozbiljno ce shvatiti moje rijeci...i strah me,...
Nadam se samo da ce tek ponekad, poneka rijec biti kao prije...

[i]..o zagrli me sad, jako, najbolje sto znas,
i nemoj crnoj ptici da me das...
ma ne, ne brini, proci ce za tren,
ja sam samo malo lud i zaljubljen....[/i][/b]

23.04.2006.

opet ja...

[b]...
[i]...lako ces ti bez mene, al kako cu ja bez tebe...
kad dodju teski dani, kad odu svi jarani...
... kad zamirisu jorgovani...[/i]

.......

eeeeeh....

:) tako... tek da znate da vas nisam zaboravila...



[/b]

04.04.2006.

uvijek mi je bilo jasno...:

[b].....

..u zivotu je sve navika....

...a ja...ja moram na odvikavanje od mnogih stvari,
pod hitno...[/b]





27.03.2006.

...

[b]Vidio je sinoc...
..ostadoh sama, kao i uvijek u ta doba. Otvorenog prozora, u mraku. Iz gluhe noci cuo se jos samo lavez lutalica, i vidio odsjaj zvijezda na vedrom nebu. Pokusala sam docarati sliku koja mi se uvijek svidjala, al' bez malo papira i jasnog pogleda na sve, ..nije moglo. Samo tanak sloj magle koji se nadvio nad svjetla grada, bio je pred ocima...
A ja sam sjedila...i pricala. Moj glas nije izlazio van zidova koji su me okruzivali,..a opet, Neko je sve cuo...
Iscekivala sam nesto...
[i]...Hej Ti, zar ne vidis, prepala sam se. Prepala sam se tolike srece i svega ostalog. Znas, bilo je trenutaka srasnih i bolnih, nekada,.. pa su me sada i ti ljepsi preplasili...Mozda sve krene nabolje, napokon, pa se pomjerim s tacke na kojoj vec odavno stojim. Mozda.. Samo, ja nisam navikla na bezbriznost. Na ista bolje od ovoga. Javljaju se neke mogucnosti, neke opcije, a ja ne znam da biram. Ne znaju ni oni. Neko nam treba.
Neko mi treba, Boze... Ti znas sve... I uvijek si uz mene. Reci mi da je normalno ovo sto osjecam, po prvi put. Daj mi znak, a ja cu pustiti tu suzu, i otjerati ovaj strah. Samo mi pomozi. Ponekad osjecam teret, i opterecenje, bas zato sto postojim 'ovakva'. Drugi su zeljeli da postojim, a Ti si zelio to 'ovakva'.
I..sta mogu da ucinim... Promjeni me, bar malo..
Ti to mozes...a ja to zelim. Zajedno cemo, ha..
I jos nesto da znas...za ovim cesto imam potrebu, samo...............[/i]
Muk.
Utonula sam u san..a misao Mu nisam zavrsila...
Slike su pocele da igraju pred ocima.
Bili smo zajedno, nasmijani i sretni...
Dobar znak, i ne treba mi vise nista.......[/b]

21.03.2006.

Zar i ti, proljece moje...

[b]I uvijek, u ovim trenucima samoce, u tisini, zelim da pisem. Zelim da sve sto lezi duboko u meni, iznesem pred njega. I nikoga vise.
...duboko udahnuh.
Trazim onu nit, koja ce se protezati kroz cijeli sadrzaj. Trazim onu rijec kojom trebam da pocnem.
Uzalud.
Ni misli vise nisu sto su nekad bile. Nisu vise tako jasne. Zapravo, jesu jasne, al' nisu i lahke. Na svakoj je tezina pritiska razmisljanja, i ljepota ljubavi ove. Teske su, a oblijecu me tako lahko, cim im se predam...
Pa ja volim,.. zar je i to moguce. Sta se ovo dogodi, pa me ovakva sreca snadje...
A toliko sam je trazila...
Ustajem sa stolice, uzalud gubiti vrijeme, nema smisla. Odlazim do prozora,...gledam... I opet je oblacno, i opet kao da se more kise sprema. I svuda okolo je magla. Dushu mi obavija.
Zelim nesto. Zelim puno toga, al' ne mogu. Stvarnost je tako okrutna, i siva..bas kao i ovaj 'proljetni' dan, u martu. Hladni su. Nije ih briga sto cu da se sledim, bez Jedinog zagrljaja; sto cu da placem, opet, bespomocno. Al' nije ni mene briga sto je moja masta uvijek jaca, u tome...
Zatvaram prozor, koji sam otvorila u nekom neznanju, i okrecem se. On sjedi na crnom lezaju. Crnom, izabranom mojim okom. Sreca pa postoje neke zute tackice po njemu, pa i nije sve tako mracno.
Sjedam do njega, pazljivo.
Pruza mi svoju ruku...
Oh, tako je topla i mila. Njezna...
U misli mi dodje ono sjecanje, sad vec davno, na citat iz Dervisa, o rukama. I bas, zar se moze toliko toga napisati o dvjema tako zamisljenim, a tako stvarnim 'stvorenjima'.
Nisam shvatala tada, al' zato shvatam sada. I sve mi je bas jasno, dok pokusavam uhvatiti njegov pogled. Pokusavam smiriti ovo ludo srce, koje me uznemirava u grudima. Srce, koje me usreci.
Njegovo i moje..
Oh... samo da ga zagrlim, prije nego sto se probudim..molim te, Boze...[/b]


Stariji postovi

..u mojim ocima...


I nikad dosta...
Za svoj cheif, uvijek nadjem onu jednu gvozdenu, i pustim neku pjesmu u jukeboxu.. Al' obicno jedna vuce drugu, i trecu, i ja se predajem. Lahko se prepustim tom glasu, i vec se osjecam izgubljenom, kako lutam u nekom svijetu, vec negdje vidjenom, i uvijek istom. Posebnom.
I malo je reci da me uhvati strah u tom trenu. Sjaj tih svijeca, tih zvijezda, koje bljeste na nebu bacaju sjenu na moj grad, kad ostanem sama.
Samo jedna pjesma...
Lice mi se orosi kapljicama koje posipaju vece, carobno i tiho. I ja Zaplacem u kutku svoje sobe, toliko da umirim zelju u sebi, i pokazem da shvatam te rijeci, i dokazem da jos ne znam sta je zivot...

Nesto sasvim licno...:
Svirajte mi...
jesen stize, dunjo moja...
Tišina onog jednog...
02. devetog
Posjete njemu,..a bice ih jos:
Srajevo I, II
Teme, jos uvijek na snazi:
Casni sude I, II
Moj drugi dom:
Blog
Dva svijeta:
Ona i ja


BROJAČ POSJETA
53610

Powered by Blogger.ba